10.7.2015

Ólafur Hannibalsson

Meš hönd undir kinn, nišursokkinn ķ bók ķ eigin heimi. Žetta er fyrsta bernskuminning mķn um žennan eldri bróšur. Enn ķ dag finnst mér žessi minningarbrot segja meira en mörg orš um, hver hann var. Hann varš fluglęs fjögurra vetra af lestri Ķslendingasagna. Viš hin uršum aš lįta okkur nęgja leišarana ķ Skutli. Bókhneigšur er kurteislegt orš yfir bókaorminn. Fyrst las hann bókasafn Hannibals (Ķslendingasögur, žjóšskįldin, sjįlfstęšisbarįttuna). Svo Hérašsbókasafn Hagalķns um žaš sem upp į vantaši.

Viš gįtum flett upp ķ honum, žegar mikiš lį viš: um vanręktar persónur Ķslendingasagna, höfunda stjórnarskrįr Bandarķkjanna, rśssnesku byltinguna, Bolivar eša fiskveišar Baska viš Ķslandsstrendur. Og eiginlega flest žar į milli. Fyrir nś utan ęttir Ķslendinga og mannķf viš Djśp.

Svona mašur var aušvitaš hagoršur og skįldmęltur. En hann blótaši skįldgyšjuna į laun, af žvķ aš hann męldi sig bara viš hina bestu. Unglingsįrin voru honum erfiš. Lęrši skólinn bauš upp į steina fyrir brauš. Var žetta allt og sumt? Hann lagšist ķ žunglyndi. Óbirtur skįldskapur frį žessum įrum lżsir manni, sem bjó yfir kviku nęmi og oršagaldri. Hvort tveggja samt innikróaš af nagandi efahyggju.

Svona menn eiga ekki heima ķ hįskólum – nema žį til aš kenna žar. Hann fór į flakk. Noršur-Amerķka, sem og Sušur. „Happy-hippi“ dagar. Eftir amerķska drauminn settist hann um hrķš ķ Karls-hįskólann ķ Prag og upplifši vonina um „sósķalisma meš mannlegri įsżnd“ verša undir skrišdrekum Rauša hersins.

Heimkominn ritstżrši hann Frjįlsri žjóš – sem andstęšingarnir uppnefndu fjölskyldumįlgagniš. Krafan var um ęrlegt uppgjör viš lķfslygi Sovéttrśbošsins. Og um jafnašarmannaflokk aš norręnni fyrirmynd, sem risi undir nafni sem sverš og skjöldur vinnandi fólks. Vš vitum, hvernig žaš fór.

Sś var tķš, aš viš bręšur sórumst ķ fóstbręšralag um aš lįta drauma rętast. Arnór og Ólafur höfšu flest žaš til brunns aš bera, sem til žurfti. Arnór hafši žekkinguna, heišarleikann og vinnusemina; Ólafur deildi žekkingunni, įsamt greiningarhęfni, umbótavilja og gešprżšinni, sem žarf til aš laša fólk til samstarfs. Žaš var lķtiš eftir handa mér. Svo aš ég neyddist til aš gera sem mest śr žvķ litla, sem eftir var. Og fór sem fór.

Į unglingsįrunum var Ólafur ķ fóstri hjį fręndfólki okkar ķ Unašsdal į Snęfjallaströnd viš Djśp. Žar kviknaši meš honum löngunin aš gerast bóndi, svo sem veriš höfšu forfešur okkar mann fram af manni. Hann var um hrķš bóndinn ķ Selįrdal. Žaš tók hann nokkurn tķma aš įtta sig į žvķ, aš sį tķmi var lišinn. En „römm er sś taug, er rekka dregur föšurtśna til“.

Ég hamra žessi fįtęklegu minningarorš um bróšur minn, žar sem ég sit ķ skugga pįlmatrésins undir virkisvegg Hannibals Pśnverjakappa, ķ žorpinu okkar Bryndķsar ķ Andalśsķu, žašan sem herforinginn mikli lagši upp ķ strķš sitt gegn Róm. Žessi Hannibal er fręgur ķ sögunni fyrir aš vinna allar sķnar orrustur, en tapa aš lokum strķšinu. Nś er žaš afkomendanna aš snśa taflinu viš.

Jón Baldvin